Written by: darkomacan
4/7/2010 2:59 PM

Megalomanijo, ime ti je Macan.

Najme kaj, bez obzira na druge moje težnje i stremljenja, dio mene je uvijek žudio za velikim brojevima. A to će, u jednu ruku, reći serijama. Činjenica da je Agatha Christie napisala osamdesetak romana (ili Astrid Lindgren stotinjak) bila je uvijek fascinantnija od činjenice da je Harper Lee napisala jedan ali vrijedan. Asimovljevih šest kartica dnevno ostaje moj nedosanjani san iako bi se empirijski vjerojatno dalo utvrditi da u tom opusu nema samo žita i kukolja već i puno mlaćenja prazne slame. Pa na to, ne znam, dvadeset i tri albuma Tintina, stopedeset (and counting) sveski Usagija Yojimba, stopedeset tisuća Tezukinih tabli, i tako dalje, i tako dublje, u ponor opsesije ...

Protiv serijalne želje urotila se sudba kleta koja me porodila u zemlji imunoj na tradiciju. I možda moja sjebana narav, ali hajdemo prvo malo pljuvati zemlju ... U zemlji gdje su, recimo, strip-autori skoro pa sistematski obeshrabrivani od rada na dugim serijalima (neizdavanjem, primjerice, albuma), i u zemlji gdje se domaći šund uvijek prezirao na uštrb stranoga, potencijala za moju skribomansku karijeru skoro pa i nije bilo. To jest, bilo je - Frederik Ešton je pisao Luna, onaj drugi Nindžu - ali ja toj svojoj ambiciji zapravo nisam bio dorastao. S jedne strane, ma koliko uobraženo vjerovao da sam najbolji na svijetu, nisam bio dovoljno dobar: šund nije tako lako pisati kako izgleda. Jer, šund traži čovjeka s iskustvom, a ne balavca; šund krade, besramno, ali s uvjerenjem; šund daje ljudima bijeg koji im na taj sat treba i šund krije svoje autore s razlogom. A ja sam bio balavac uvjeren u svoju originalnost koji se tašto nije htio kriti ni iza kakvog pseudonima, koji je na šund gledao s visina tek malo boljeg šunda i koji je, s druge strane - a tu je ključna pogreška - nikad nije znao ni htio čitateljima pružiti bijeg kakav su htjeli. Nikad nisam umio pisati junake - onakve junake kakvima bi čitatelji željeli biti i kojima bi se željeli vraćati, junake bez straha i mane, nepromjenjive, prave junake - i stoga nikad nisam napisao pravu pustolovnu prozu ni pravi šund.

(To jest, jesam. Pišući za djecu uspijevalo mi je vjerovati u hrabre dječake i hrabre djevojčice. Tek pišući o odraslima nailazim na nepremostiv zid nevjerice u heroje. Ako koji moj strip i izgleda kao serijal otvorenog kraja - Sergej, recimo - vjerujte da se ispod površine opet krije samo jedna, zaokružena i pmalo turobna priča.)

I tako sam, preslab za lošu prozu, počeo pisati bolju. A nisam htio, časti mi! Samo nisam imao izbora ... A i onda bih se ponekad zanosio serijom, u SF tradiciji fix-up romana: napisat ću nekoliko priča s istim likom i eto ti knjige! Jedino što sam se rijetko kad maknuo od prve priče (što mi se ovaj čas čini bizarnim jer su mi prve epizode bilo čega najteže za napisati) pa sam, slažući "42", knjigu o kojoj je ovdje riječ, konačno odustao od tih planova i sva ta otvaranja pozatvarao u iste korice.

"Izrodi" (A5) su jedna od takvih priča. Ta davno (1991.?) napisana priča o djeci paranormalnih sposobnosti koja od kraja devetnestog stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata polaze u Zagrebu posebnu školu nastala je - prilično očito - kao rif, da ne upotrijebim strožu riječ, na Claremontove X-Mene. X-Mene nisam volio, zapravo sam u to vrijeme valjda čitao samo šačicu "Novih Mutanata", ali mi se svidio bio koncept pa sam zamislio čitavu seriju novela (to jest, zamislio sam da će serije biti, nisam zamislio što će se u njoj događati) koje bi u dekadnim preskocima kroz fokus na spomenutu nenormalnu djecu pričalu usporednu povijest naših krajeva u drugoj polovici dvadesetog stoljeća. Zamisao je vjerojatno pukla jer - opet! - nisam bio dovoljno dobar i zaista nisam puno znao o stvarnoj povijesti kojoj sam nakanio bio pisati inačicu. Vjerojatno još uvijek ne znam dovoljno, ali ideja da se ponovo poduhvatim "Izroda" me i dalje povremeno kopka. Ova jedina napisana novela, prvi put objavljena (usred rata!) u beogradskom Tamnom vilajetu broj 3, ima svojih mana - pomalo je naivna - ali je nisam skoro uopće dorađivao za ovo objavljivanje; discipliniranjem mlađega sebe ne bih na kvaliteti sigurno dobio onoliko koliko bih na uvjerenju i strasti izgubio.

"Mihovil Škotska Snježnica" (A4) - o kojem ću nešto više reći u nekom idućem tekstu - također je trebao biti dio serije. No, iako je Mihovil čisti vremenskoparadoksni SF, ta je zbirka trebala biti - ljubavna! I svi bi se (paj'sad!) protagonisti u njoj zvali Mihovil, a zbirka "Mihovilijade" ... Od svega sam, mislim, napisao samo još jednu (isto SF) priču - "Za svakoga ima netko" (B9), pod naslovom "Svesvjetsko sito" i pseudonimom Božena Mjauk objavljenoj u Zabavniku Jutarnjeg lista - a od ostatka planova sjećam se samo uvodnih rečenica nikad napisanog "Snabdjevača snova" (jednom prerađenog u nikad prodan scenarij za strip): "Imala je usnice kao da ju je netko tukao po njima i oči kao da je plakala zbog toga. Mihovil se zaljubio istoga trenutka." I onda bi se zaljubio ponovo u idućj priči, pa u idućoj, pa ... pa je možda bolje da "Mihovilijade" nikad nisu napisane. :)

Dio nikad napisanog fantasy ciklusa je "Čarobnjakova žena" (A6), o kojoj će biti više riječi kad uskoro pokrijem kolaboracije. Osim nje, u tom je svijetu - fantasy mi nikad nije bio odviše prirodan - napisana još samo kratka priča, radno nazvana "Bed Time Story", a objavljena u nekoj ranoj Futuri pod bizarnim nazivom "Crteži za T-shirts". Kako? Zašto? Pa rukopis sam, u vrijeme dok su se rukopisi još predavali na papiru, isprintan na igličnom pisaču predao jednog utorka (ili srijede, ako je bila ta faza) u SFeri Krsti A. Mažuraniću, tadašnjem uredniku Future. Naslov sam bio prekrižio jer mi je bilo glupo da bude na engleskom, ali nikakav bolji nisam bio smislio te sam rekao Krsti da ćemo se dogovoriti, ako je odluči objaviti. Krsto je potom toga utorka (ili srijede) razgovarao s mnogim ljudima, a između ostalih i s Damirom Šlogarom koji je - mislim povodom SFeraKona kojeg je kanio organizirati - od Krste žicao neke stare crteže Vjekoslava Ivezića koje je kanio staviti na reklamne majice. Kako ne bi zaboravio, jer bilo je to prije ere mobitela, Krsto je Šlogijev zahtjev zapisao na vrh priručnog papira koji je bio - moja priča. Priča se tako pojavila s bizarnim naslovom pa sam iduću naslovio "Povratak crteža za T-shirts", sve u nadi da ću pokrenuti seriju i jednog dana izdati zbirku "Crteža za T-shirts", ali sam se onda zavadio s Krstom oko nekih benignih uredničkih zahvata i suradnju s Futurom prekinuo do daljnjega, samo da bih je opet prekinuo nakon intervencija Mihaele Veline o kojima sam već pričao ... To samo da podebljam ono o mojoj sjebanoj naravi s početka teksta. A nijedan od "Crteža" nije završio u ovoj zbirci, ako ste se pitali, tako da ste ove fusnote dobili posve gratis.

U zbirci je zato završio "Labuđi cjelov" (A3), priča o prepariranom tuđinskom lešu kojeg dvanaestak godina nakon rata donose na otpad. Zamišljena je tijekom rata, no trebalo je proći stvarnih dvanaest godina da bi se pojavio motiv za pisanje (Tanja koja kaže da hoće priču o svemiru za zbirku, i to hitno), a ja stekao umijeće potrebno da je izvedem kako zaslužuje. "Labuđi cjelov" objavljen je 2007. u sferakonskoj zbirci "Trinaesti krug bezdana", fino je prihvaćen od čitatelja i dio je onoga što smatram ciklusom "Slomljenog svemira", a u kojeg ulaze ovogodišnji "Hajduci", strip "Ratovi vrsta" i vjerojatno još koja postojeća priča za koju će se pokazati da ju je moguće uklopiti u tu povijest budućnosti.

("Povijest budućnosti" je ono što, od Heinleina naovamo, svaki SF pisac potajice piše.)

Najposlije, "Vidjeti nevidljivoga" je jedina ikad napisana priča o Arhimedu Horvatu, čovjeku s pozitronskim mozgom. Zamišljena je kao serija znanstveno utemeljenih SF-krimića a la Asimov, i prva je caka dignuta iz neke popularne knjige o fizici čijeg se autora ovaj čas ne mogu sjetiti (i djelomice iz stripa "Magellan"), a kad je trebalo početi pisati drugu shvatio sam da ne znam dovoljno o znanosti kako bih takve priče proizvodio redovito. I eto, kod mene je sve kao kod Freda Astairea kojeg su na početku karijere ocijenili da ne zna glumiti, ni pjevati, ali pomalo pleše ... Ja ne znam dovoljno povijesti ni dovoljno znanosti, ali pomalo pišem.

I ne odustajem od ideja, makoliko vas se ovim tekstom trudio uvjeriti u suprotno.

(mcn)

Trackback Print

Location: Blogs Blogoreja SFS